Elvira Mujčić – predstavnica migracijske i transnacionalne književnosti

Elvira Mujčić rođena je u Loznici, iz koje se s porodicom preseljava u Srebrenicu, gdje će živjeti do izbijanja ratnih sukoba, da bi potom bila prisiljena izbjeći s porodicom u Italiju. Tamo je završila i školovanje, a književni zanat potvrdila pisanjem isključivo na italijanskom jeziku i baveći se intenzivno prevođenjem književnosti autorki i autora s prostora bivše Jugoslavije na italijanski jezik, što predstavlja svojevrsni fenomen. Na italijanskom jeziku objavila je romane La lingua di Ana. Chi sei quando perdi radici e parole (2012),[1] Dieci prugne ai fascisti (2016), Consigli per essere un bravo immigrato (2020). Spada u najznačajnije predstavnike migracijske književnosti u Italiji, među kojima su i Dunja Badnjević, Milica Marinković, Nikola P. Savić i mnogi drugi.

Zahvaljujući naporu pionira Armanda Njišija (Armando Gnisci) koji je početkom devedesetih godina prošlog vijeka u akademske krugove uveo izučavanje migracijske književnosti na italijanskom jeziku,[2] danas govorimo o tri faze migracijske književnosti: prva, u kojoj nastaju djela napisana u koautorstvu s govornicima italijanskog jezika; druga, u kojoj se pisci osamostaljuju i objavljuju djela na italijanskom jeziku, a u ovoj fazi nastaju mnoge izdavačke kuće zainteresovane za objavljivanje radova predstavnika migracijske književnosti; te posljednja, treća faza, kojoj pripada i Elvira Mujčić, koja obuhvata drugu generaciju književnica i književnika koji su ili rođeni u Italiji, te italijanski jezik doživljavaju kao maternji, ili su u Italiju stigli u ranom dobu, te prošli cjelokupan obrazovni put na tom jeziku. Iako su upravo djela druge generacije migranata obogatila savremenu italijansku književnost, prema riječima Aleksandre Vranćeanu (Alexandra Vranceanu), ovi pisci su umjesto marginalizovanog mjesta unutar samog kanona izmislili svoj vlastiti, transnacionalni prostor (Vranceanu 2010: 84). U skladu s ovim konceptom, moguće je govoriti o transnacionalnoj dimenziji migracijske književnosti koja predstavlja relativno nov, ali svakako aktuelan metodološki okvir za izučavanje sve brojnijih migrantskih glasova. Transnacionalna književnost obuhvata kompleksno pitanje književne produkcije u globalizovanom svijetu, ali kao takva ne isključuje postojanje nacionalnih književnosti. Predstavnici ove teoretske škole bave se autorkama i autorima koji pišu i djeluju u međuprostorima između više jezika i kultura. Uticajna studija Mappings američke kritičarke Suzan Stenford Fridman (Susan Stanford Friedman), predstavnice lokacijskog feminizma, govori o geopolitičkoj dimenziji identiteta, te o potrebi da se identitet posmatra kao promjenljiva kategorija koja nastaje u kombinaciji pitanja rase, roda, klase i sličnih kategorija. Fridman polazi od ideje da književni tekst stvara teoriju, smatrajući da je sâm identitet „doslovno nezamisliv bez narativa“ (Friedman 1998: 8), te da „centralno zavisi od narativa“ (Friedman 1998: 153). Kako bi se identitet osvijestio, prema Fridman, često je neophodan preduslov neka vrsta dislokacije, što predstavlja i početnu poziciju kretanja naratorke-protagonistkinje romana Elvire Mujčić La lingua di Ana. Chi sei quando perdi radici e parole. Propitivanje identiteta nakon dislokacije, život u međuprostoru dva jezika, izgradnja identiteta koji ostaje fluidan i nedefinisan, te radnja romana koja je smještena u fiktivni prostor koji nije autorkina zemlja porijekla, čime se naglašava univerzalna vrijednost migracijskog iskustva, samo su neki od elemenata koji ovaj roman čine transnacionalnim.

Funcija jezika u romanu

Roman već od podnaslova otvara dijalog o pitanju identiteta, odnosno o ulozi samog jezika u procesu depatrijarizacije. To je obrazovni roman o sazrijevanju djevojke Ane koja iz Moldavije dolazi u Italiju da živi s majkom, ekonomskom migrantkinjom. Pitanje identiteta u adolescentskoj dobi samo po sebi je osjetljivo, ali u ovom romanu je i dodatno opterećeno osjećajem dislociranosti, te preseljenjem u drugu zemlju, u kojoj se govori nepoznat jezik. Ana ponovo mora da izgradi odnos s majkom, ali i ima zadatak da stvori novu realnost koja će imati smisla, a taj proces započinje odnosom prema jeziku. Radnja romana opisuje proces transformacije lika upravo kroz prihvatanje jezika domaćina. Ana provodi tinejdžerske godine u Moldaviji uz dvije bake i oca, dok se majka odselila u Italiju u potrazi za poslom. Moldavija je u romanu predstavljena sa svim problemima jedne istočnoevropske zemlje: siromaštvom, patrijarhalnim ustrojstvom, djecom čiji su roditelji ekonomski migranti i zbog toga ih odgajaju bake i djedovi. Siromaštvo, toplina i neposrednost njenih baka, uz oskudno obrazovanje koje su dobile, predstavljaju kontrapunkt majci koja je u selu poznata kao žena koja misli svojom glavom i ima hrabrosti da za sebe i kćerku obezbijedi bolju budućnost. Ana se po preseljenju kod majke u Italiju teško snalazi u novom ambijentu, dok joj se majka čini poput strankinje. Njihov odnos je konfliktan usljed Aninog osjećaja napuštenosti od strane majke, ali i činjenice da se ona relativno integrisala u italijansko društvo, što podrazumijeva da je napredovala od pozicije njegovateljice do medicinske sestre, da ima partnera Italijana, ali i da je majčin italijanski jezik skoro savršen. Društveno napredovanje majke po dolasku u Italiju jedan je od načina da se skrene pažnja na marginalizovanu skupinu njegovateljica koje su nevidljive u društvu. Iako je majka integrisana na pomalo idealizovan način u italijansko društvo, ne predstavlja Ani podršku niti pozitivan primjer. Jedini trenuci u kojima se Ana osjeća bliskom s majkom jesu oni u kojima razgovaraju na moldavskom jeziku. Radnja romana prati prvih godinu dana Aninog dolaska u Italiju. U tom periodu, Ana odbija da uči italijanski jezik, sporazumijeva se uglavnom neverbalnom komunikacijom u rijetkim trenucima kada uopšte osjeti potrebu da nešto kaže. Proces usvajanja novog jezika kod Ane je propraćen snažnim osjećajem krivice prema svom porijeklu. Kada u razgovoru s bakom počne da koristi uzvike svojstvene italijanskom jeziku, Ana će sanjati da je zaboravila moldavski i s njim vlastiti identitet. Italijanski jezik doživljava kao jezik invazije koji ju „tjera na zaborav i zamjenu… [te] se činilo da je izbor da napusti moldavski jedini način da može živjeti“ (Mujčić 2012: 58). Moldavija i maternji jezik postaju za Anu vizija izgubljenog svijeta sigurnosti, a kada ga čuje na ulicama Italije, ono što osjeća je kombinacija sreće i bola. Riječi na italijanskom jeziku dobiće smisao tek kada prvi put počne da osjeća na tom jeziku. Njen otpor će se tada smanjiti i započeće proces kreiranja nove stvarnosti u kojoj će pojmovi i ljudi poprimiti konture i smisao. Anino usvajanje jezika započinje učenjem apstraktnih imenica i prepisivanjem pjesama italijanskih pjesnika koji su joj nerazumljivi, ali joj neutralnost ovog postupka prepisivanja ulijeva sigurnost. Ipak, njeni osjećaji su ambivalentne prirode, jer je, s jedne strane, nova saznanja privlače, dok s druge osjeća sram zbog činjenice da prisvaja riječi koje u njihovoj suštini ne razumije, pritom se odričući jedine sigurne tačke koju ima, a to je jezik iz kojeg potiče. Ideja jezika kao sredstva izgradnje nove stvarnosti i novog identiteta u romanu bliska je sa zapisima same autorke o doživljaju dva jezika kojima pripada. U eseju „L’Altra“,[3] autorka se bavi pitanjem života na dva jezika, kao i pokretačkom snagom koju jezik ima u izgradnji identiteta, ali i u odnosu s Drugim. Ideju Drugosti Elvira Mujčić objašnjava kao nešto što nosi u sebi od ranog djetinjstva, kroz emotivnu vrijednost koju su određene riječi iz dijalekta imale u odnosu na standardni književni jezik, poput riječi za pozdrav koju su koristili njeni baka i djed, merhaba, u odnosu na dobar dan koje su koristile vaspitačice u vrtiću. Svijest o Drugosti ima i Ana, ali se ona sada prenosi na odnos između maternjeg, moldavskog i jezika domaćina, italijanskog jezika. Riječ siromaštvo, objasniće Ana, na moldavskom ima težinu trenutka kada su otac i majka, usljed političkih previranja izgubili posao, ima sramotu pohabanih cipela i težinu nauka njenih baka da se siromaštvo ponosno nosi, uspravne glave, dok riječ siromaštvo na italijanskom djeluje prazno, jer ne označava emotivno iskustvo. Drugost unutar jezika domaćina, napisaće dalje Mujčić, daje snagu da se iz tog jezika, koji pruža utjehu i red u haosu, putuje ka drugoj obali u procesu prevođenja, ka maternjem jeziku koji je jezik traume i siromaštva. U tom jeziku, autorka je svjesno zaustavila proces odrastanja, želeći da se zaštiti od boli koju je doživjela na maternjem jeziku, da bi joj italijanski postao sredstvo kojim će vlastitu egzistencijalnu izgubljenost pokrenuti ka izgradnji novog identiteta. Sličan motiv, koji je očito autobiografske prirode, prepoznajemo i u romanu La lingua di Ana, u kojem Ana, nakon što se nađe u međuprostoru dva jezika i dva identiteta, shvati da opcija „postojanja između“ nije moguća i prigrli jezik domaćina kao jezik koji unosi red u haotičnost promjene sredine. Kao i u slučaju autorke, jezik domaćina za Anu ima moć da zaliječi traume proživljene na maternjem moldavskom jeziku, poput odlaska majke kao ekonomskog migranta i raspada braka njenih roditelja zbog očeve nevjere. Značajno je da se u romanu na nekoliko mjesta pominje impasse, kao vrsta egzistencijalnog međuprostora u kojem se naratorka nalazi, a koji se prostire između dva jezika, između zemlje porijekla i zemlje domaćina, između nekadašnjeg identiteta i novog. U romanu je čak postojanje u ovom međuprostoru vremenski definisano, poklapa se s Aninim dolaskom u Italiju i prvih godinu dana boravka u ovoj zemlji, u kojima joj se čini da egzistira u nekoj vrsti limba, nesvjesna stvarnosti koja je okružuje. Karakteristike impasse-a na nju djeluju devastirajuće, ali međuprostor krije i ogroman potencijal jer je omeđen potragom za jezikom, za prelaskom na drugu obalu, kako to Elvira Mujčić definiše u svom eseju o prevođenju. Transnacionalni narativi upravo u njemu crpu svoju snagu, jer je transnacionalni senzibilitet ujedno i metodologija i način istrage: način viđenja i namernog neznanja, način življenja unutar prostora između pitanja i odgovora (Federici and Fortunati 2019: 52). Upravo „bivanje između“ daje mogućnost preispitivanja, učenja o sebi, ali i o jeziku. Ovo stanje omogućava Ani da skupi snagu za ponovno rađanje, koje se simbolički odvija upravo kroz usvajanje jezika domaćina:

Bila sam bremenita ovim jezikom, italijanskim, i čekala sam da se razvije, da ugledam svjetlost dana, da dam život ovoj Ani koja nije mogla zauvijek ostati nepomična u svom impasse-u. (Mujčić 2012: 119)

Iz završnih redova romana saznajemo da Ana uspijeva da se integriše u zemlju domaćina, te da se kao mlada naučnica bavi biologijom, ali i da i dalje svakodnevno izučava rječnik italijanskog i moldavskog jezika koji ima funkciju davanja reda haosu života. Italijanski jezik za odraslu Anu koja pripovijeda ostaje jezik racionalnosti, na kojem je rijetko osjetila neku emociju, dok je maternji moldavski oličenje visceralnog (Mujčić 2012: 119). Fluidnost identiteta odrasle Ane ogleda se u svijesti da način na koji jesmo nije definitivan i nepromjenljiv. Njena razapetost između dva prostora jasno pokazuje da se bivstvovanje dešava uvijek iz pozicije Drugog, ali i da tako nestabilna pozicija sa sobom donosi, s jedne strane, nedefinisanost, a, s druge, ogroman stvaralački potencijal. Jukstapozicija privlačenja i odbijanja koju donosi život na drugom jeziku, neće nestati, ali će se pretvoriti u koegzistenciju dva jezika koja omogućava objektivniju tačku gledišta. Nove riječi koje usvaja kroz jezik, ispripovijedaće Ana, „nas prožimaju mijenjajući nas, čineći nas drugačijim, udaljujući nas od onog što smo mislili da jesmo na imobilan i definitivan način“ (Mujčić 2012: 63). Život imigrantkinje ne staje, on se nastavlja i upravo zahvaljujući jeziku koji pruža mogućnost novih doživljaja i kontakta sa Drugim.

Nacionalno/transnacionalno

U romanu se ideja nacionalnog ogleda u Aninom doživljaju granica. Na nekoliko mjesta putovanje preko granica izaziva u njoj osjećaj tjeskobe. U njenoj pacifističkoj viziji svijeta u kojoj jasno dominira svijest o Drugom, „geografska ograničenja su izum čovjeka koristan samo da nas ubijedi da su unutar određenih granica ljudi bolji od onih koji su izvan njih“ (Mujčić 2012: 101). Ideja o naciji je takođe ironizirana jer se dovodi u pitanje smisao njenog postojanja koji prečesto počinje i završava krvoprolićima. Ovakvi stavovi ne zauzimaju centralno mjesto u romanu koje ipak pripada odnosu s jezikom, ali svakako teže redimenzioniranju svijeta u kojem će upravo narativi međuprostora učiniti legitimnim pitanja o potrebi za postojanjem binarnosti poput nacionalnog/transnacionalnog, ličnog/kolektivnog, istočnog/zapadnog i slično. Baveći se mapiranjem anglofonih autorki s prostora bivše Jugoslavije, Tatjana Bijelić naglašava da ove književnice „u isto vrijeme pripadaju angloameričkoj, postjugoslovenskoj i transnacionalnoj prozi, čime se jednako usložnjava i rasvijetljava njihova pozicija u širim kontekstima migracijske književnosti“ (Bijelić 2017: 96). Analogno tome, moguće je otvoriti pitanje pripadanja italofonih autorki s prostora bivše Jugoslavije. Kada je riječ o prisustvu ovih autorki u italijanskoj književnosti, vidjeli smo da su studiji migracijske književnosti i dalje nedovoljno zastupljeni da bi učinili legitimnim prisustvo ovih glasova unutar samog kanona. Ovo pitanje je dodatno usložnjeno očekivanjem italijanskih izdavačkih kuća da se autorke poput Elvire Mujčić bave ratnim iskustvom, odnosno kolektivnim umjesto ličnog. Autorke su često viđene kao predstavnice zemalja porijekla, koje imaju zadatak da osvijetle političku situaciju i društvena pitanja zemalja iz kojih dolaze, dok je istovremeno njihov lični identitet marginalizovan. Autorke, kako tvrdi Bijelić, često prave kompromise između svog stvaralačkog izraza i očekivanja da postanu glas nacionalnog kolektiviteta, međutim, uprkos uloženim naporima i postojanjima narativa koji nastaju u međuprostoru, gore navedene binarnosti su i dalje prisutne (Bijelić 2017: 109). Roman Elvire Mujčić La lingua di Ana važan je, dakle, prije svega tematski, jer ne govori o ratnoj Bosni i Hercegovini, već radnja prati glavni ženski lik koji potiče iz Moldavije. Ovim postupkom, autorka se direktno opire očekivanjima izdavača, a njena priča poprima univerzalan karakter migracijskog iskustva. Polazeći iz međuprostora života na dva jezika i u dvije kulture, ovaj roman nam je podsjetnik da je u vrijeme intenzivnih migracija postalo nedovoljno i ograničavajuće razmišljati isključivo u terminima nacionalnih književnosti i pripadanja istima. Transnacionalna i migracijska književnost su discipline koje su relativno nove na evropskom prostoru, ali svakako zaslužuju dalje izučavanje. U prilog toj tvrdnji, roman Elvire Mujčić samo je jedan od mnogobrojnih primjera glasova koje ne možemo definisati etiketom nacionalnog. Proza koja pripovijeda migracijsko iskustvo djevojke iz Moldavije u Italiji, a koju je napisala književnica iz Bosne i Hercegovine koja piše isključivo na italijanskom jeziku potvrđuje svoju pripadnost književnosti koju je najbolje definisala Dubravka Ugrešić:

Na pitanje šta je evropsko u evropskoj književnosti, imam samo jedan odgovor, čija bi najkraća varijanta bila: gospodin Batačaraja, Indijac rođen u Kalkuti koji živi u Njujorku i piše o Evropi. (Ugrešić 2003: 172)

Zaključak

Roman La lingua di Ana. Chi sei quando perdi radici e parole Elvire Mujčić otvara dijalog sa čitateljkom/em u kojem dominantnu ulogu ima pitanje identiteta na nematernjem jeziku, u zemlji domaćina. Novi jezik na kojem se živi pruža mogućnost ponovne izgradnje identiteta i prikupljanja novih životnih iskustava. Preduslov za ovaj proces je kreativni međuprostor između dva jezika i dvije kulture, kao i između starog i novog identiteta. Transnacionalni narativi počivaju na tom međuprostoru omogućavajući narativnim glasovima fluidnost identiteta, njegovu nedefinisanost i konstantnu svijest o dragocjenom Drugom. Roman se dominantno bavi životom u jeziku i kroz jezik, a manje društveno-političkim okolnostima zemlje domaćina. Ipak, kroz nekoliko poglavlja napisanih s tačke gledišta Anine majke, analizira se pitanje marginalizovane pozicije ekonomskih imigrantkinja, koje uglavnom u ulozi njegovateljica dolaze da rade u Italiju. Ova društvena kategorija je nevidljiva i rijetko ima priliku potpune integracije. Ovim postupkom, autorka progovara o temama koje još uvijek nisu dovoljno prisutne u transnacionalnoj književnosti na italijanskom jeziku i daje vidljivost i glas imigrantkinjama koje obavljaju značajan posao brige o nemoćnima.