Nada Ler-Sofronić, fotografija: Branko Belić

Nada Ler-Sofronić je rođena u okupiranom Sarajevu 1941. godine u uglednoj jevrejskoj porodici. Posle skrivanja, bežanja i boravka u logorima tokom Drugog svetskog rata, putanjom od Sarajeva preko Dubrovnika, Korčule i Barija, samo su se članovi najuže porodice vratili u Sarajevo 1946. godine. Skoro dve decenije kasnije, 1965. godine, Nada Ler završava studije psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i počinje da radi kao asistentkinja, a kasnije i profesorka na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na predmetu Socijalna psihologija. Od ranih sedamdesetih godina prošlog veka piše o problematici položaja žena. Na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1982. godine doktorirala je sa disertacijom Marksizam i oslobođenje žena, što je prva feministička teza odbranjena u SFRJ. Deo te teze objavljen je u knjizi Neofeminizam i socijalistička alternativa 1986. Nada Ler-Sofronić je, između ostalog, inicirala čuvenu feminističku konferenciju Drug-ca Žena. Tokom rata u Bosni i Hercegovini boravila je je u Rimu, Beogradu i Budimpešti, a potom se vraća u Sarajevo, gde je do odlaska u penziju rukovodila Centrom Žena i društvo.

U nedavno objavljenoj knjizi #Žene BiH,[1] u kojoj je predstavljeno više od 50 žena važnih za istoriju Bosne i Hercegovine, naša sagovornica je istaknuta kao jedna „od prvih i najznačajnijih feminističkih teoretičarki i aktivistkinja iz našeg regiona”.

Za početak, reci nam nešto o svom školovanju u socijalističkoj Jugoslaviji.

Moje školovanje je počelo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine u sarajevskoj Devetoj osnovnoj školi, koja se nalazila na lijevoj obali Miljacke: sada je u toj lijepoj zgradi neo-orijentalnog stila, u ratu inače vrlo zapuštenoj, ambasada Irana.

Jedva sam čekala da se upišem u školu i, kada sam napokon sjela u školsku klupu, bila sam najsretnije dijete na svijetu. Škola, klupe, table, sunđeri i krede, katedra, knjige – to je bio i ostao prirodni ambijent u kom sam se uvijek najbolje osjećala.

Bilo je to vrijeme „obnove i izgradnje”, radnih akcija, nestašica hrane, bonova i „tačkica” na koje su se dobijale nužne namirnice, vrijeme didi-ti i pepein praška za uništavanje vaški u kosi. Većina djece, uključujući i mene, imala je zbog neuhranjenosti infiltrate na plućima i „proširene hiluse”. Kad je mama jednom uspjela da za mene iskamči u ministarskom magazinu jedno pakovanje putera, mislila sam da je to sapun.

Po zidovima institucija bile su slike Staljina, Lenjina, Marksa i Engelsa i Tita. Nakon 1948. uglavnom je ostao Tito, često u društvu sa Marksom i Engelsom, koji su za mene bili neke mitske bradonje nalik na Djeda Mraza. Nestale su parole sa zidova „Živio drug Staljin”, a ostale „Živio drug Tito”, „Živjela Komunistička partija”.

Znala sam šta su antifašizam i socijalizam, o tome sam najviše slušala kod kuće. Teme društvenog uređenja su me, naravno u skladu sa uzrastom, snažno interesovale. U vezi s tim, moja majka je uvijek sa smijehom prepričavala anegdotu da sam jednom na pitanje šta je dobro u socijalizmu kao iz topa odgovorila: „To što su djevojčice i dječaci jednaki”. Nije bilo uobičajeno da to sa tako velikom ozbiljnošću i ubijeđenošću kaže djevojčica koja je tek pošla u školu.

Potom sam pohađala i završila sarajevsku Klasičnu gimnaziju, za mene tada najbolju školu na svijetu. Tu su nastali temelji mog sveukupnog kasnijeg obrazovanja. U toj školi sa tradicijom (pohađali su je i nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog) učili smo grčki, latinski, istoriju umjetnosti, filozofiju, psihologiju, likovno obrazovanje, žive jezike… Kroz takvo školovanje i u takvoj klimi kod kuće, formirao se i moj humanistički pogled na svijet, moj antiautoritarni refleks, kritički odnos prema nepravdi i diskriminaciji. Tu se formirao i moj credo da je empatija, osjećaj za najranjivije i najpotlačenije, pretpostavka svakog društvenog angažmana. Tu su se oblikovali i moji kriteriji za lijepo i ljubav prema prirodi.

Ko su bili važni profesori ili protagonisti tadašnje jugoslovenske teorijske scene, presudni za tvoj rad?

Upisala sam se na Filozofski fakultet u Beogradu, na Odsek za psihologiju, na kom sam i diplomirala. Na podsticaj prof. Nikole Rota, koji je predavao socijalnu psihologiju, počela sam da čitam autore Frankfurtske škole, odnosno kritičke teorije društva – Adorna, Froma, Markuzea, Habermasa, Horkhajmera. Čitala sam tada Vilhelma Rajha i njegovu Masovnu psihologiju fašizma.

U stvari, čitala sam sve autore i autorke kojima je u fokusu bila demistifikacija društvenih struktura koje dominiraju ljudima i ugnjetavaju ih. Centralni predmet kritike neomarksista bio je složeni socijalno-psihološki konstrukt zvani autoritarizam. Tokom ranih sedamdesetih, kad sam već uplovljavala u neofeminističke vode, susrela sam se sa podacima o prvim italijanskim ženskim grupama za samosvještavanje (1966) koje su se zvale DEMAU – demistifikacija autoritarizma.

Autoritarne strukture za koje sam smatrala da su najstarije, najžilavije i najprilagodljivije svim društvenim sistemima jesu one koje uslovljavaju milenijsko ugnjetavanje žena – patrijarhalizam i antagonistički princip na relaciji muškarac– žena.

Mislim da je za naučni angažman u humanističkim naukama najvažnije imati izoštren senzibilitet za društvenu nepravdu. Taj je senzibilitet kod mene njegovala i usadila prije svih moja majka Edita. Njen uticaj je bio presudan. Ona je bila intelektualka britkog uma, ljevičarka, idealista, sa velikom ljubavlju i razumijevanjem za ljude. Kada je bila sudija za maloljetnike, njeni su je delinkventi voljeli i smatrali prijateljem.

Podsticala me je da javno govorim ono što mislim, da se ne plašim publike i ne dam da me savlada trema, jer se ona sama izrazito plašila da govori pred publikom i smatrala je da je to ozbiljan, tipično ženski hendikep. Nije diskutovala čak ni na partijskim sastancima.

Što se tiče teorijske scene, bliski su mi bili teoretičari oko Praxisa, iako je njihov senzibilitet za „žensko pitanje” bio zaista deficitaran.

Tokom čitanja tvoje knjige Neofeminizam i socijalistička alternativa, objavljene 1986, nametnulo mi se mnogo pitanja. Možeš li nam reći nešto o jugoslovenskom marksizmu tog vremena?

U to vrijeme u vodećim časopisima za društvenu teoriju (Marksizam u svetu, Marksističke sveske, Pogledi, Opredjeljenja, Argumenti, Vidici...) počinju da se pojavljuju antidogmatski tekstovi, koji podvrgavaju kritici etatistički socijalizam i neke od betoniranih marksističkih dogmi. Prevođeni su strani autori koji su bili na toj liniji.

Ja sam, na primjer, pisala i dokazivala da pojava privatne svojine nije bila primarni uzrok antagonizacije društva, da je ta marksistička dogma pogrešna jer su subordinacija žene, tlačenje i trgovina ženama postojale dugo prije pojave privatne svojine. Poljuljana je i ideja o radničkoj klasi kao ekskluzivnom subjektu revolucije. Novi socijalni pokreti su otvorili jedan šareni spektar potencijalnih motora radikalnih društvenih promjena – od neofeminističkog koji je bio najuticajniji, preko ekološkog, antinuklearnog pokreta, pokreta za razoružanje, mirovnog pokreta.

Kod nas se u prevodu 1983. pojavila i čuvena knjiga Andrea GorzaZbogom proletarijatu (napisana 1978) u ediciji Alternative, u kojoj je izašla i moja knjiga. Gorzovu knjigu su uredili Miroslav Pečujlić i Vukašin Pavlović, a sjajan predgovor napisao je Zoran Vidaković. Taj tekst je uveliko promijenio tradicionalnu marksističku dogmu o radničkoj klasi kao ekskluzivnom subjektu revolucije. Poljuljana je teza o radu i kapitalu kao jedinom bitnom antagonističkom odnosu. Počeo je da se artikuliše pojam nove klase koja je nastala, kako neko reče, iz braka neoliberalizma i globalizacije. Dobila je naziv prekarijat. Po mom mišljenju, žene sa svim svojim karakteristikama rezervne armije rada „slabog sloja” imaju unutar prekarijata centralnu ulogu.

Epohalno djelo Glavni tokovi marksizma Lešeka Kolakovskog objavljeno je 1978, a kod nas je prevedeno 1983. godine. Ono je predstavljalo tada najobimniju kritičku analizu marksizma. U to doba je evrokomunizam omekšavao i demokratizovao dobar broj komunističkih partija na Zapadu.

Uvela si pojam neofeminizma u kontekst socijalističke jugoslovenske naučne zajednice. Šta je on tada značio?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, sa uzletom neofeminističkih inicijativa u razvijenim zemljama Zapada, odnos između marksizma i ideja i teorija Pokreta za oslobođenje žena dospio je u sam centar tada aktuelnih društvenih istraživanja u svijetu. O tome svjedoči porast literature i naučno-istraživačkih radova iz svih društvenih nauka koje se bave položajem žene i mogućnostima njenog oslobođenja. Neofeminizam se rađao u višestrukom kritičkom odnosu: prema građanskom društvu i njegovim retrogradnim procesima; prema statičkim, konzervativnim, dogmatskim i političkim strukturama etatističkog socijalizma; kao i prema anahroničnim, zaostalim idejama značajnog dijela radničkog pokreta.

Ženski bunt koji u svojim radovima nazivam neofeminizmom dobijao je specifičnu težinu potencijalno velike društveno istorijske promjene. Unutar te literature javljao se sve veći broj kritičkih rasprava sa marksističkim premisama i, što je posebno važno, u polemičkom odnosu prema marksizmu. Tu negdje spada i moja knjiga Neofeminizam i socijalistička alternativa.

No, naravno, nije samo literatura koja se bavi ženom u savremenom društvu bila relevantna za moj rad. Na primjer, pojava epohalnog djela Anti-Edip: Kapitalizam i šizofrenija Deleza i Gatarija iz 1971. godine, koje je kod nas prilično kasno prevedeno, i te kako je bila važna za mene. Ta vrsta kritike institucionalnog marksizma i psihoanalize me je podržala u uvjerenju da nisam pogriješila kada sam počela intenzivno da savladavam sociologiju, marksizam i političke teorije, iako je moje primarno univerzitetsko obrazovanje bila psihologija. Tako se desilo da sam doktorirala na interdisciplinarnom studiju na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

To su, pojednostavljeno rečeno, bile koordinate mog ukupnog naučnog i aktivističkog angažmana, na osnovu kog su me počeli percipirati kao feministkinju.

Sledeće pitanje je vezano za značaj 1968. godine i pobune mladih kako u svetu tako i u SFRJ. Gde si ti u tim dešavanjima?

Ja sam tada bila asistentkinja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Sjećam se duha tog vremena punog poleta i entuzijazma. Širom svijeta mladi ljudi su osvajali pravo na pobunu, borili se protiv rastućih socijalnih razlika, kod nas protiv crvene buržoazije, protiv izvoza naše radne snage, i sličnih pojava. Bio je to poslednji globalni ljevičarski pokret i poslednji lijevi pokret koji je zahvatio čitavu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.

U Sarajevu se budno pratilo šta se dešava u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani… Studenti su u Sarajevu izlazili na ulice i, naravno, dobijali batine od policije. Solidarisali su se sa studentima koji su u Beogradu kod podvožnjaka brutalno prebijeni. Gledala sam na TV-u kako je policija nemilosrdno potiskivala i tukla omladinu. Sjećam se da sam bila posebno zgranuta kako su tukli djevojke – zapazila sam da su one dobile najviše batina jer su bile u prvim redovima i poslednje se povlačile. Dobro se sjećam da sam se pitala šta će biti sa tim djevojkama – hoće li ih biti u prvim redovima i kad se, ako pobijedimo, bude dijelila društvena moć ili će, kao i obično, biti potisnute na marginu. A već su i u samom Pokretu bile na margini – nije ih bilo za govornicama, nisu ispostavljale specifične ženske zahtjeve, nisu bile liderke. Nekako mi se činilo da su u cjelini pokreta iz ’68. djevojke, mada masovno prisutne, po uticaju i značaju bile gotovo nevidljive i da su smjerno poštovale svoje drugove iz hijerarhije Pokreta.

Neofeministički bunt se javio i prije 1968. u ženskim lijevim krugovima na Zapadu, ali u talasanjima ʼ68 nije zauzeo neko važno mjesto. Ipak, moj feministički angažman je direktno proizišao iz 1968, uz razočarenja što taj ljevičarski pokret nije uzeo u obzir specifične probleme žena i nije imao kritički odnos prema patrijarhalizmu i androcentrizmu u vlastitim redovima. Tada sam spoznala da je u svim lijevim pokretima neophodno da ženski pokret bude autonoman i da svoje revandikacije samostalno artikuliše i jasno, svojim autentičnim glasom, iznese na javnu scenu. Da ne čeka da se riješe neka druga „važnija” pitanja, a ženska će na kraju sama po sebi doći na red.

Kao ni tradicionalna komunistička ljevica, tako ni Pokret ʼ68 nije iznio na svjetlo dana notornu istinu da je u svakodnevnom životu, žena radnica, žena na selu, žena majka, žena rađalica, žena partijska drugarica, po svom statusu zapravo muškarčev proleter. Zato smo i izabrale onaj čuveni moto konferencije koju ćemo organizovati u Beogradu 10 godina kasnije: „Proleteri svih zemalja – ko vam pere čarape?”, aludirajući naravno na Marksov i Engelsov poziv iz Komunističkog manifesta „Proleteri svih zemalja, ujedinite se”.

Prošlo je 40 godina od prve međunarodne konferencije o položaju žena u svetu i kod nas, Drug-ca Žena, Novi pristup. Ona se smatra kultnom tačkom feminističke memorije u bivšoj Jugoslaviji, a prošle godine u martu objavljen je u Il Manifest-u tvoj tekst „Bauk (feminizma) kuca na vrata Istoka”, posvećen upravo godišnjici ove konferencije Drug-ca Žena. Kakav je bio socio-kulturni i politički kontekst u kom ste je organizovale?

Organizovale smo je u zemlji koja se tada zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. U široj svjetskoj perspektivi, bilo je to vrijeme uzleta novih liberterskih socijalnih pokreta u razvijenom industrijskom svijetu: neofeminističkog, ekološkog, antinuklearnog, mirovnog. Bilo je to burno vrijeme probuđenih utopijskih energija. Najjači među tim pokretima i najuticajniji bio je upravo neofeministički.

Feministička kritika sljepila za specifična pitanja žena bila je upućena kako dogmatskom marksizmu i konzervativnoj ljevici, koja je krasila i naše socrealističke prostore, a tako i novoj ljevici ʼ68, kojoj smo uglavnom pripadale i u čijem su pokretu muškarci uglavnom bili za govornicama, a žene za štampačima i za rešoima za kuvanje kafe. Kritikovale smo androcentrizam nove ljevice, koji se nije puno razlikovao od onog kojim se odlikovala tradicionalna komunistička ljevica.

Predmet naše kritike je bila rodno neutralna teorija i praksa zapadne demokratije, demokratije bez žena na mjestima ključnih odlučivanja. Pozvale smo žene iz naše zemlje i iz industrijski razvijenih zemalja Zapada sa kojima smo imale slična uvjerenja. Žene sa univerzitetâ, novinarke, umjetnice, sociologe, spisateljice, psihologe, filozofkinje koje su već artikulisale svoju kritičku poziciju. Željele smo da se sretnemo uživo i progovorimo o patrijarhalizmu koji je, uprkos velikim razlikama između našeg i njihovog socio-političkog konteksta, žilavo ukorijenjen u oba naša sistema na gotovo identičan način.

Ko je činio konceptualno i organizaciono jezgro konferencije?

Ja sam došla iz Sarajeva, gdje sam tada bila asistentkinja na Fakultetu političkih nauka i predložila mlađoj koleginici Žarani Papić da skup pokušamo organizovati u Beogradu, a ona je to zdušno prihvatila i prenijela ideju Dunji Blažević, koja je tada bila direktorka Studenskog kulturnog centra. Tako je sve krenulo. Jasmina Tešanović je dovela Italijanke, jer je ona tada živjela u Rimu.

Ko su bile učesnice i učesnici konferencije?

Spisak je dugačak, ali je značajno zabeležiti one koje su bile prisutne, kao i one koje nisu došle mada su bile najavljene. Dakle, iz Velike Britanije došle su Helen Roberts, Parvin Adams, Džil Luis, Diana Lenard-Sarkar; iz Francuske – Nati Garsija, Nil Jalter, Kristin Delfi, Katrin Nado; iz Poljske – Eva Moravska. Iz Mađarske je došla Judita Kele, iz Italije su bile Dača Maraini, Karla Ravajoli, Kjara Saraćeno, An Mari Beti, Manuela Frere, Anabela Miskuljo, Maria Rosa Ćutrufeli, Adele Kambrija. Iz Nemačke je bila Alis Švarcer. Najveći broj učesnika i učesnica bio je iz SFRJ: iz Zagreba su došle Gordana Cejana-Letica, Nadežda Čačinović-Puhovski, Slavenka Drakulić-Ilić, Ruža First-Dilić, Božidarka Frajt, Đurđa Milanović, Vesna Pusić, Vesna Kesić, Lidija Sklevicki, Jelena Zupa; iz Beograda – Vesna Dramušić, Rada Đuričin, Rada Iveković (ona je živela na relaciji Beograd–Rim), Dragan Klajić, Anđelka Milić, Miloš Nemanjić, Živana Olbina, Borka Pavićević, Vesna Pešić, Milica Posavec, Vera Smiljanić, Vuk Stambolović, Karel Turza, Ljuba Stojić, Sonja Drljević, Biljana Tomić, Danica Mijović, kao i već pomenute Dunja Blažević, Jasmina Tešanović i Žarana Papić. Iz Novog Sada bila je Katalin Ladik, iz Sarajeva smo bili Zoran Vidaković i ja, iz Ljubljane Silva Mežnarić i iz Rijeke Mira Oklobdžija i Slobodan Drakulić.

Utvrđeno je da su na skupu učestvovale i Leticija Paoloci, Lučana Viviani, Đulijana Sgrena iz Italije, Ivet, Žil i Elza Bon iz Francuske. Bile su pozvane, ali nisu prisustvovale En Okli, Branka Magas, Džulijet Mičel i Šila Robotom iz Velike Britanije; Elizabet Rejsi, Marija Antonijeta Makioki, Dario Fo, Franka Rame i Ida Malji iz Italije, kao i Elen Siksu, Simon de Bovoar, Lis Irigare i Julija Kristeva iz Francuske, Susan Zontag i Lusi Lipard iz SAD, Ilona Lovaš iz Mađarske te Ida Biard iz Hrvatske.

Kakva je bila atmosfera na skupu?

To je bio prvi izlazak jugoslovenskog neofeminizma na javnu scenu. Buran skup, paneli bez radnog predsjedništva, prepune sale, ostaje se van dnevnog reda do kasno u noć, diskutuje se, lično je političko, privatno je javno, prikazuju se filmovi, izložbe o seksizmu oko nas, feministkinje strankinje ne daju muškarcima u salu, naše smatraju da to nema smisla, zamalo da izbace iz sale Slobodana Drakulića, koji je bio istinski feminist.

Ugledna novinarka Slobodanka Ast, jedna od rijetkih koja je bila na našoj strani, skup je opisala ovako „... Šta je to držalo i publiku i povišenu temperaturu? Možda ipak novi pristup, novi pogledi, nov jezik i nekonvencionalni tonovi kojim se govorilo o ʼženskom pitanjuʼ. Sve je na kraju ovog petodnevnog skupa bilo daleko od onog nemuštog, mucavog, šifrovanog jezika referata koji je teško progutati i uz litre mineralne vode…” To je objavljeno u NIN-u, 12. novembra te 1978. godine.

Kako je odjeknuo skup u javnosti?

Od strane mainstream politike i medija skup je dočekan na nož. Bile smo „buržoaske feministkinje” i, paradoksalno, istovremeno okvalifikovane kao „Trojanski konj nove ljevice”, a feminizam je bio „uvoz sa Zapada”. Ipak, Drug-ca je probila led. Poslije nje više ništa bilo isto. Više niko nije mogao da kaže, a da ne ispadne smiješan, da je žensko pitanje kod nas riješeno, da diskriminacija i nadeksploatacija ženskog rada u našem samoupravnom socijalizmu ne postoji, da kod nas nema nasilja nad ženama...

Nije bilo nijednog ozbiljnijeg jugoslovenskog časopisa za društvenu teoriju i praksu koji je držao do sebe koji nije tražio i počeo objavljivati naše tekstove.

U čemu se jugoslovenski kontekst razlikovao od drugih zemalja Istočnog bloka iza Gvozdene zavese?

Jugoslavija je, zahvaljujući svojoj otvorenosti za nove ideje u društvenoj nauci i kulturi i već postojećim intelektualnim i kulturološkim jezgrima feminističke kritike društva, bila prva zemlja socijalističkog bloka koja je bila zapljusnuta tzv. drugim talasom feminizma. Skup je održan u zemlji realnog socijalizma, u socijalnom i političkom ambijentu u kome je feminizam sam po sebi značio nešto loše, kako u recepciji lijevog partijskog dogmatizma, tako i u patrijarhalističkom i seksističkom javnom mnjenju. Za dogmatski partijsko-državni aparat zalaganje za posebne interese žena, za prava na razliku bila je ozbiljna jeres. Birokratski partijski aparat je pitanja o položaju žene kod nas gurao pod tepih, a mi nismo htjele da tamo i ostanu. Ako ništa drugo, za početak smo ih učinile vidljivim.

„Šta hoće te žene?”, pitalo se malograđansko javno mnjenje. A bila su to vremena puzeće retradicionalizacije ženske uloge i desekularizacije društva koja je, kako sad vidimo, daleko dogurala.

Na šta je u prvom redu bila usmerena oštrica ženskog bunta i kritike u jugoslovenskom realnom socijalizmu?

Bile smo nezadovoljne stvarnošću u kojoj su žene iz prvih redova revolucije već uveliko bile potisnute na marginu i istisnute iz centara moći i odlučivanja. Pozivale smo se na to da ravnopravnost polova nije bio samo normativni ideal već jedan od bitnih strateških ciljeva socijalističke revolucije. Rastuća feminizacija siromaštva počela se zahuktavati. Žene su prve otpuštane kad bi zavladala kriza. Čak je i Tito rekao da ne moraju svi iz porodice da budu zaposleni i da žene treba da napuste posao ako baš neko mora!

Ženski pokret koji je imao relativnu autonomiju, to jest, nije bio snažno podvrgnut birokratskoj partijskoj kontroli, već je bio ugušen. Zamijenjen je birokratskom Konferencijom za društvenu aktivnost žena, jednom krutom, sterilnom transmisijom Partije i njenog Centralnog komiteta. Drug-ca se koliko-toliko otrgla od njenog patronata, i to je svakako bio jedan od razloga atraktivnosti i svježine ovog skupa, ali naravno i razlog za političke packe i napade.

Ipak, za razliku od drugih zemalja socijalističkog bloka, Jugoslavija je bila otvorena za nove impulse – mi smo mogle da putujemo, čitamo savremenu literaturu, razmjenjujemo iskustva, o čemu se u zemljama iza Gvozdene zavjese moglo samo sanjati. Meni je bila jako bliska italijanska feministička literatura.

Da li se tvoja feministička pozicija vremenom menjala i kako vidiš situaciju po tom pitanju tokom ratnih post-jugoslovenskih godina i danas u sve više globalizovanom i neoliberalizovanom svetu?

Ne bih rekla da se moja feministička pozicija mijenjala. Ona je samo okretala oštricu kritike na goruća globalna pitanja, kao i na pitanja takozvanih tranzicijskih društava koja je pogodila dramatična erozija ženskih prava. Kad sam pisala knjigu Neofeminizam i socijalistička alternativa, izgledalo je da je svjetski proces socijalizma u usponu. Bio je potreban kritički susret marksizma i teorije i prakse neofeminizma, odnosno, preispitivanje odnosa ljevice prema novim ženskim pokretima kao bitnim za aktuelni politički trenutak i budućnost socijalizma. Međutim, umjesto globalne socijalističke alternative o kojoj se sanjalo, našli smo se u svijetu koji je sve ono što je upravo njena suprotnost.

Danas takozvano slobodno tržište vrši radikalnu deregulaciju i privatizaciju, čiji je jedini cilj profit, kome je sve podređeno. Socijalističke feministkinje ironično kažu za „slobodno tržište” da je zapravo slobodna pljačka. Tržišni fundamentalizam je, dakle, ideologija i praksa globaliziranog tržišta pomoću kojih ekonomski, tehnološki, vojno, politički, najmoćnije sile ostvaruju profit po svaku cijenu, bez obzira na socijalne konsekvence. On gura ranjive zemlje i ranjive društvene slojeve u još dublju bijedu, zavisnost i očaj. Na tim osnovama najlakše niču i vjerski fundamentalizmi, regrutujući marginalne socijalne grupe, ojađene, osiromašene.

Kada govorimo o globaliziranom svijetu, treba naglasiti da globalizacija sama po sebi nije nužno loša stvar. Naprotiv – mogućnost komunikacije, razmjene informacija, smanjenja kulturnih, socijalnih, individualnih distanci, širenje progresivnih ideja modernim informativnim tehnologijama – sve su to ogromna civilizacijska dostignuća. Ali, problem sa globalnim kapitalizmom i tržišnim fundamentalizmom je u tome što on globalizira svoju premoć putem naprednih tehnologija, odnosno služi najmoćnijima da povećaju svoje blagostanje, dok istovremeno dramatično osiromašuje i iskorištava ljudske i prirodne resurse. Na taj način dramatično devastira okoliš, a inače „slabe socijalne slojeve”, među kojima su žene najtanja karika, dovodi u još težu situaciju.

Žene su kao posebno ranjiv društveni sloj i možda najveće gubitnice kontroverzne post-socijalističke i post-ratne tranzicije. U kombinaciji sa naslijeđem autoritarne političke kulture duboko prožete patrijarhalizmom i manje ili više otvorenim prezirom prema ženi, ovo okruženje proizvodi sljedeće pogubne efekte: potiskuje ženu iz centara društvene i materijalne moći; potiskuje ženu sa regulisanog tržišta rada u sfere crne i sive ekonomije, gdje radi bez zdravstvenog, socijalnog, invalidskog i penzijskog osiguranja; pretvara masu žena i djevojčica u bijelo roblje, kojim se sramno trguje u svrhu prostitucije diljem regiona; provlači se tiha propaganda protiv prava žene da kontroliše vlastito tijelo kako bi se pretvorila u rađalicu i reproduktivnu mašinu, nabija joj se osjećaj krivnje što „sabotira” demografski balans Nacije, dok istovremeno surova, socijalno neodgovorna poreska politika dramatično poskupljuje dječju hranu, pelene, lijekove, a pojeftinjuje alkohol, skupe automobile i luksuznu robu.

Postmoderna socijalna teorija ne može da se nosi sa ovim socijalnim procesima, a instuticionalna ljevica, ako je uopšte negdje ima, nije u stanju da se uhvati u koštac sa ovom dramom. Što se tiče feminističkog pokreta, on još nije artikulisao svoju teorijsku potku i zahtjeve primjerene novim okolnostima u kojima se našao savremeni svijet. Feminizam danas često boluje od estradizacije i festivalizacije, a svojim mekanim djelovanjem kao da se utopio u logiku liberalnog kapitalizma i dobro mu služi.

Danas, u vrijeme globaliziranog kapitalizma, sve je više glasova koji pozivaju na ponovna čitanja Marksa. On je sve njegove osobine precizno opisao u Kapitalu jer je bio njegov najvispreniji analitičar. Vidimo, dakle, da marksizam nije stvar prošlosti i da ga vrijeme nije pregazilo. Naprotiv, sve dok kapitalizam živi i dominira našim životima biće nam potreban stari Marks.