Uvod u feminističku književnu kritiku, autorki Lade Čale-Feldman i Ane Tomljenović, dio je edicije Uvodi naklade Leykam International, namijenjene mlađoj akademskoj publici, početnicima i početnicama u odgovarajućoj oblasti. S obzirom na to da sadrži različite diskurse, od polemičkog do preglednog, moglo bi se reći da je ovaj Uvod svojevrsni žanrovski hibrid, to jest da se u isto vrijeme radi o pregledu, uvodu i studiji. Objavljivanje Uvoda značajno je za čitav region, budući da se radi o prvom uvodniku u feminističku književnu kritiku na našem jeziku. Već smo imali priliku da se s tim žanrom upoznamo na drugim jezicima, najprije na engleskom, tako da postoje neka očekivanja o tome kako bi mogao izgledati jedan akademski uvod. Uz to, svjesni smo i toga da je za pisanje preglednog i jasnog uvoda potrebno imati umijeće selekcije, odnosno ukazivanja na ono što je „najvažnije“. Međutim, selekcija građe, kompozicija knjige, odnosno podjela na poglavlja, te odabir odgovarajuće literature za početnice i početnike, često dovode i do poetičkih i ideoloških nedoumica. Recimo, da li se pisanjem istorije feminističke književne kritike stvara novi feministički kanon; kako jednostavno objasniti, ali ne i simplifikovati, pojedine kompleksne probleme; i, u krajnjem, kakvim stilom pisati uvod u ovako široku oblast.

U predgovoru „Umjesto uvoda: 'ne-sve'“ autorke eksplicitno objašnjavaju da se od ovakvog uvodnika ne može očekivati da ukaže na sve teorijske finese; cilj je da se čitalaštvo uputi u temeljne pojmove, „predmet i metode, ključne termine i pravce, ako ne i sva važna imena koja su u toj diskusiji sudjelovala“ (9). Međutim, to što ne može sve stati u jednu knjigu nije izazvano samo obimom predmeta, već je riječ i o svjesnoj odluci autorki, koje smatraju da bi „time (detaljnim prikazivanjem svih struja i istorijskih faza) iznevjerile konstitutivnu otvorenost njezina (feminističke kritike) osovinskog leksema stalnoj razgradnji svega uza što se prišio“ (10). Ipak, autorke nijesu u potpunosti mogle izbjeći opredjeljivanje, tako da češće referišu na francusku feminističku struju, iako nijesu u potpunosti zaboravile ni američku školu. Razumije se, sama ova podjela je isključivo uslovna i mnogo puta dovedena u pitanje kao isuviše polarizovana, jer ove dvije škole nikako nijesu tako strogo odvojene. Treba reći i to da do zaključka da u Uvodu preovladava jedna struja mišljenja mogu doći samo one čitateljke i čitatelji koji su i odranije upoznati sa istorijskim razvojem feminističke književne kritike, jer su i unutar jednog poglavlja knjige često isprepletene ideje obiju škola. S jedne strane, ovakav pristup može biti otežavajuć onima koji posjeduju osnovni nivo znanja, no, s druge strane, u njemu donekle leži i prednost utoliko što upućuje na suštinsku povezanost između dviju škola. Tako, metod Uvoda je po pravilu interdisciplinaran, što i odgovara feminističkoj književnoj kritici onako kako je autorke shvataju.

Knjiga je podijeljenja u tri dijela, unutar kojih ima više poglavlja sa srodnim temama grupisanim po kriterijumima koje autorke uvjerljivo obrazlažu. Prvi dio knjige tiče se metodoloških postavki. Tako je prvo poglavlje prvog dijela knjige duhovito — ali i dvosmisleno — naslovljeno „Feministička kritika ne postoji“. Autorke objašnjavaju tri najčešća načina na koje je feministička književna kritika zanemarena ili čak nepostojeća, a u odnosu na standardne „naučne“ kriterijume. I u drugom poglavlju prvoga dijela autorke pišu o važnoj osobini feminističke kritike — heteronomiji pristupa. Ono počinje konstatacijom autorki da je feministička kritika nerazdvojiva od feminističkog angažmana, što je često bilo uzimano kao slabo mjesto te kritike. Međutim, podsjećanje na međuzavisnost teorije i aktivizma promišljen je i efektan potez autorki, posebno u akademskom tekstu kao što je ovaj. Prva žrtva feminističke književne kritike bio je feministički angažman, tako da ovaj teorijski uvodnik, reklo bi se s dobrim razlozima, ne ponavlja istu grešku, tj. ne skriva činjenicu da je feministička književna kritika uvek i politička. Kako autorke navode, neobično je da priručnik književne teorije započne kritikom drugih humanističkih disciplina; međutim, upravo je kritika humanizma i društvenih nauka tema trećega poglavlja prvog dijela Uvoda. Bez te kritike nema ni feminističke književne kritike, tako da je ovo poglavlje neminovno u jednom ozbiljnom uvodniku u feminističku kritiku. I konačno, posljednje poglavlje prvog dijela posvećeno je psihoanalizi, tj. njenom povlašćenom položaju u odnosu na feminističku kritiku, kako same autorke ističu.

U drugom se dijelu knjige kao polazište uzima trijada autor-djelo-čitalac, da bi se u drugom poglavlju književnost razmatrala kao patrijarhalna institucija. Za tu instituciju su od posebnog značaja periodizacija, kanonizacija i hijerarhija. Svaka od te tri samo naizgled čvrste kategorije (pre)ispituje se iz ugla feminističke kritike. Treće je poglavlje dato u vidu istorijskog pregleda rodnog mijenjanja kulturnih obrazaca, i, poput drugog, izdijeljeno je na tri pododjeljka: mediji, žanrovi, strukture.

Posljednji dio knjige bavi se problemom reprezentacije žene u književnosti. Za razliku od prva dva, njega čini samo jedno poglavlje, naslovljeno „Prikaz 'Stvari' ili stvar prikaza?“, koje je pak izdijeljeno u tri pododjeljka. Kao što su objasnile u prvom dijelu Uvoda, autorke se drže stava da je mjesto psihoanalize povlašćeno u odnosu na feminističku kritiku, i to posebno onda kada se feministička književna kritika formira kroz sukob sa „muškom“ psihoanalizom, tj. putem raskrinkavanja njenih patrijarhalnih zabluda. Na nivou cijele knjige posebno se zanimljivim čini treći pododjeljak koji je posvećen kritici Frojdovih ideja, iz ugla francuske autorke Sare Kofman (Sarah Kofman). Ona je na osnovu čitanja Frojdovih eseja došla do zaključka da otac psihoanalize nikada ne „dozvoljava“ ženi da se svjesno smije, već njen smijeh uvijek tumači kao rezultat nesvjesnog.

Pored toga što je značajan kao pionirski poduhvat, Uvod u feminističku književnu kritiku je bitan i zato što paralelno sa pregledom teorija daje i analize književnih tekstova, i to ne samo svjetske, već i hrvatske književnosti. Time se upućuje i na sposobnost feminističke kritike da prevaziđe ograničenja nekih drugih književnih teorija, budući da se lako primjenjuje kako u opštem, tako i u lokalnom kontekstu. Drugim riječima, ona ne zanemaruje, već otkriva i „manje“ književnosti. Pritom, autorke su dovoljno obazrive da uvijek ukažu na razlike između onoga što je kanonom proglašeno za svjetsko i produkcije u Hrvatskoj (na primjer, XIX vijek kao vijek ženskih romana u Engleskoj, ali ne i u Hrvatskoj u to vreme). Za pohvalu je i što autorke ne insistiraju isključivo na analizi romana kao dominantnog žanra, već često analiziraju i drame.

S druge strane, odluka autorki da ne daju jasniju periodizaciju može otežati čitanje onima kojima je knjiga najprije namijenjena, onima kojima je potreban pregledan i jasan uvod u feminističku kritiku: stiče se utisak da su neke ideje, koje su ne samo istorijski nego i po logici razvoja feminizma morale doći nakon drugih ideja, ovima prethodile ili se uporedo razvijale, što stvara konfuziju. Stil kojim je knjiga napisana takođe može donekle otežati čitanje, uprkos tome što bismo se mogli složiti da on odgovara ženskom načinu pisanja koje se odlikuje fragmentarnošću, nelinearnošću i slično. Polemički ton pojedinih poglavlja svakako je zanimljiv iskusnijim čitateljkama i čitateljima; no, onima koji ne znaju mnogo o feminističkoj književnoj kritici neće pomoći u razlučivanju osnovnih ideja. Vidjeli smo da psihoanaliza i francuska struja feminističke kritike imaju povlašćeno mjesto; međutim, često se na početku poglavljâ prvo iznose teorije kolega teoretičara, poput Deride, Lakana, Frojda, dok autorke i njihova eventualna kritika dolaze kasnije, ili na samom kraju, kao u slučaju posljednjeg pododjeljka trećeg poglavlja. Ta jačina muškog glasa može na trenutke da zagluši ženske glasove, tako da su i neke od važnijih feminističkih teoretičarki samo usput pomenute, što jeste propust. S druge strane, i za manje iskusne i za one iskusnije kojima će ova knjiga doći u ruke, dragocjen je spisak literature sa kraja. Dobra bibliografija jedan je od najvažnijih djelova svakoga dobrog uvodnika, u kakve možemo ubrojati i ovaj Uvod.